Mali teaser sam postala prije nekoliko dana. Sljedeci tjedan je sljedece malo putovanje, pa da opisem proslo prije nego se utisci pomijesaju.
Sa prijateljicama smo imali gust posjeta Salzburgu, gradu koji me uvijek iznova odusevi.
No pravi razlog puta je bio posjet imanju milosti za sve napustene, zlostavljane i bolesne zivotinje, ciji smo clanovi vec neko vrijeme.
Svidjelo nam se sve osim vremena, bilo je kisnih i vjetrovitih 6 stupnjeva i time razlika preko 15 stupnjeva doma i Salzburga. Nije li paradoks putovati na jug i dobiti gore vrijeme nego imas sjevernije? Fotke ne idu kronoloski, vise su rezultat trenutne inspiracije i tek djelomicni prikaz atmosfere na imanju koja nas je odusevila.
U Salzburgu se dobro jede. Njihove Mehlspeisen su takodjer nesto sto nikako ne bi smjeli propustiti. U hotelu su nam rekli da se u Stiegel Bräu-u dobro jede pa smo se zaputile tamo. Zadovoljne smo. Ovo sto vidite ispod su moja dva deserta. Da, oba su bila nakon istog obroka. Jos smo probali od drugih Kaierschmarrn i Snenokle.
http://www.imlauer.com/de/restaurant/index.asp?dat=stieglbraeu-salzburg-beschreibung
U nedjelju popodne nas je vrijeme taman pocelo sluziti kad smo morale u smjeru kolodvora na visesatnu voznju brzim vlakom svaka u svoj grad.
Ovdje cekamo lokalni bus da nas prebaci natrag u grad, do imanja ima organiziran shuttle prijevoz. Nalazimo se usred omanjeg sela, sve je uredjeno, pokoseno, zasadjeno i odrzavano. Imali smo i zgodu gdje cijeli bus stoji i ceka jer jedan pijetao pozer nije zelio prijeci cestu imalo brze nego je to u njegovom universumu pozeljno. Vozac autobusa se ljutio, trubio, a pijetao je u zescem slow motionu i ponosno dignute glave ostavljao milimetar za milimetrom iza sebe. Kad je konacno odsetao u svoje dvoriste pljeskao mi je cijeli autobus. Zapravo…
Im’o sam strašnog petla, bio je pravi ludak.
Koju taj koku kljucne, k’o da je tresnuo budak.
A koke, cudne ptice, uvek im srce puca,
za nekim grubijanom koji dobro kljuca.
Imanje Aiderbichl
Svaka zivotinja koja zavrsi ovdje ima iza sebe neku mucnu i tuznu pricu. Mnogi donori imaju potpisan ugovor s nekim od imanja da u slucaju njihove smrti njihovi kucni ljubimci imaju dozivotni smjestaj ovdje. A iako sam sa i oko zivotinja puno i stalno, ovako posebnu atmosferu nisam jos nigdje dozivjela. Sve zivotinje se druze sa svima, secu okolo, mekecu, cvrkucu ili se na neki drugi nacin glasaju, ljudi koji za te zivotinje brinu su dobre volje i opusteni, iako je to tezak fizicki rad. Zivotinje nisu vezane, osim onih najgore traumatiziranih i posljedicno jako nepovjerljivih do agresivnih spram ljudi, koje imaju svoj ogradjeni prostor. Zapravo neke od ovih slobodnosetajucih ce vas slijediti u stopu i gurkati vas nosom, gledati sto radite ili jednostavno stati kraj vas i biti vam drustvo.
Vecina ovih zivotinja je stara, bolesna i dozivjela je zesce gadosti od ljudske ruke pa ipak i dalje voli ljude te im i dalje vjeruje.
I vi mozete sjesti na to sijeno usred njih i nista vam nece, biti ce im posve normalno da ste svi skupa. Ove zivotinje su skupljene diljem Europe, kao recimo jadni grcki magarci koje se za vrijeme krize nije imalo cime hraniti, a ako bi ih zaklali, a bili su stari i kost i koza i neiskoristivi na neki drugi nacin, jos bi vlasnik drzavi morao platiti pristojbu saniranja lesa. Zato bi ih odveli u sumu i zavezali za drvo da na svoj onoj vrucini skapaju od gladi i zedji. Magarc moze doseci starost i do 70 godina, ajde nek je i pola od toga vjerno iz dana u dan sluzio tog istog covjeka monstruma koji mu je namijenio tako surovu smrt. Na ovom imanju mogu u miru i prvi put bez teskog fizickog rada uzivati svoje preostale dane.
Zato i imaju dekice na sebi, jer im zbog porijekla iz mediteranskih krajeva ne raste poddlaka i zima im je na austrijskim zimskim i proljetnim temperaturama. Zamjetite na slici malog smedjeg kozlica. Jako je druzeljubiv i slijedio nas je cijelo dopodne u stopu.
Bas kao i ovaj. Setao je sa nama i svako malo nas pogledao i zameketao. Lijepo smo si popricali.
Svakih punih sat vremena netko od ljudi koji brinu za zivotinje pokaze po imanju i rade na osvjestavanju svih nas. Pa tako opisuju kako kad vise pomoci nema i zivot je jos samo patnja eutanazija treba izgledati, kako trebate skupiti svu snagu i kako je TAD BITNIJE NEGO IKAD da ste uz svoju zivotnju do posljednjeg daha. Da ju drzite i pricate joj. Nekome tko je s vama bio godinama, vas vjeran zivotni drug, tome nekome ste duzni toliko snage da ga ne ostavite iza zatvorenih vrata s nepoznatim osobama te zadnje trenutke. I da budete tamo kako bi osigurali da sve bude kako treba. Naime svaka eutanazija treba dvije injekcije. Prva uspava zivotnju. Druga ju ubije. Vecina veterinara stedi i daju samo tu jednu, zadnju spricu. Onda se dogodi da je zivotinja jos pri punoj svijesti, potpuno svjesna svega i gusenja i toga da je paralizirana sa svim svojim organima, a ziva. Nemojte nikad svom ljubimcu pruziti takav ocaj i tragediju. Pobrinite se da i ti zadnji trenuci budu najbolji mogocu, bas kao sto ste se sve te godine predano i s puno ljubavi brinuli za njega. Kako cete se oprostiti i da mu kraj bude lagan je zapravo jednako bitno ako ne i bitnije nego sva ona ljubav prethodnih godina.
K tome, ako je vas ljubimac neizlijecivo bolestan, naucite pustiti. Da, dobro je dobiti jos i drugo misljenje i trece ako treba, ali onda je dosta. Naucite pustiti i ne muciti zivotinju ako joj evidentno vise do zivota nije – pouzdan znak, kad zivotinja ne zeli vise jesti – i nemojte sebicno produzavati agoniju jos par tjedana.
Na imanju mozete i fino pojesti i to samo veganski i vegetarijanski.
Ovaj kozlic je cijelo vrijeme gurkao prijateljicu. Ona bi se svako malo okrenula da nesto iznervirano kaze misleci kako ju gura netko od ljudi, a bas svaki put ju je gurao jedan te isti kozlic. Izabrao si je najvisu osobu u grupi i zezao ju. Na kraju u trenutku nepaznje dok nam je nudila bonbone joj je iste i ukrao i otrcao dalje. Ovdje ceka da ona krene dalje te da mogu hodati jedno do drugoga.
Ovo su poniji koji su bili zaigrani cijelo dopodne. Neki su nazalost trajno traumatizirani od cirkusa, ulicnih sajmova i karnevala gdje ih godinama uce da hodaju u krug i tako satima i danima. Tako da neki nazalost iako su sad slobodni, ne znaju drugacije nego i dalje od jutra do mraka spustene glave hodati u krug. Zamislite koliko je psiha takve zivotinje slomljena. Fizicki sposobna da trci i jurca, ostatak zivota se ne usudi drugacije nego pognute glave raditi male krugove. Nemojte djecu stavljati na ponije, ma kako vam to slatko izgledalo. Time financirate ovakve grozne metode. Nemojte voditi djecu u cirkuse sa zivotinjama. Zadnjih godina je trend bezzivotinjskih cirkusa i jednako su profitabilni i posjeceni. Ja nemam zeluca gledati tigra kako plese balet na jednoj nozi, jer svakom normalnom je jasno do koje mjere je njegova stvarna narav slomljena i skrsena da bi ga se dobilo da takvo sto cini. A cemu? Da bi nama 10 minuta bilo zabavno. Ma jel zaista?
Igraju se.
Uocite uljeza. Moja fobija je dobila novu dimenziju.
Sve prijateljice su mi morale svecano obecati da ce me svojim zivotom braniti od pauna. Naime jedina ja sam imala jos intaktnu bateriju na mobitelu i jedino ja sam mogla slikati, a jako su zeljele sljedecu fotku. Naime nisam sigurna da je ovo normalno ponasanje, ali on je tako preko pola sata otvarao i zatvarao lepezu i impresionirao damu na balkonu.
Oni gorespomenuti kozlici su ulazili i guskama u “vrt”, jednostavno bi preskocili ogradu, pa su se onda svi druzili i lezali u travi, pa bi kozlici otisli do sljedeceg kvarta i tako po cijeli dan obilazili svu svoju ekipu i frendice. Nama se jako svidjelo i sljedece godine se vracamo. Povesti cemo i mame ako do tad budu dobre. Za kraj malo matematike za sve one cije macke idu van stana, a nisu ih sterilizirali ili kastrirali. Do the math!
Na kraju malo Salzburga. Tamo se rado i puno pedalira.
Rado se jedu i mozart kugle, kojih ima u bezbrojnim tematskim Mozart shopovima, ali i u obicnom Sparu su citava dva regala posvecena velikom skladatelju. Tu smo se na samom kraju opskrbili pokloncicima za one koji su ostali doma.
Od zestice sa Mozartovim blagoslovom do desetina i desetina varijacija mozart kugli, ovdje je jedini problem zapravo – izabrati.
U potrazi sa dobrim slasticarnama uputili su nas u legendarnu Schatz Konditorei. Nazalost dosle smo pet minuta nakon zatvaranja u subotu. U nedjelju ne rade. Nedjelja je dan za obitelj. Iako se radi o usluznoj djelatnosti usred grada prepunog turista.
Ovo nije moja fotka, ali zorno prikazuju kako smo bile tuzne sto smo slasticarnu otkrile prekasno. Nalazi se u Schatz-prolazu u Getridegasse. I uopce, grad je pun ulicica.
Otvorena 1880 godine i dan danas je u obiteljskom vlasnistvu i svo ovo vrijeme pece po starim, tradicionalnim recepturama.
http://www.schatz-konditorei.at/index.php/en/
Tako bih rado probala njihov Topfelstrudel ili Dobosicu. Ljubazni Salzcburcani (?) su nas uputili k Fürstu, no tamo nam je bilo preguzvasto.
Ponosni su na svoje posebne mocart kugle u srebrno-plavom staniolu. Posebno simpaticno nam je bilo kad je grupica mladih i neoronulih studenata (?) sa instrumentima na ledjima navratila po kako se cinilo svoj standardni subotnji slatkis. Jedan je kupovao za sve i drugi su ga uputili da ce kao i uvijek to i to.
http://www.original-mozartkugel.com
Imaju cetiri filijale, ova je ako sam dobro upamtila na Alter Markt.
Na kraju smo zavrsili tocno preko puta u kako su nam rekli trecoj povijesnoj slasticarni, tocnije pravoj austrijskoj kavani. Onoj gdje Herr Ober pozdravlja svakog gosta, posluzuje po starim zakonima struke, gdje novine stoje na onim drvenim dugim drskama i gdje se moze dobiti fina kava sa slagom. Naime to po nekim dijelovima Europe zna biti prava rijetkost.
Gurmanski hram od 1705. Navodno je i sam Mozart ovdje pijuckao svoje bademovo mlijeko. Najstarija kavana u Austriji te vrste.
Tu smo se opskrbile ne nuzno potrebnim kalorijama, a mala neobicnost je ta da kod narucivanja kolaca do vas po uputi Herr Obera dolazi tkz. kolac-dama i na velikom posluzavniku pokazuje sto sve ima i vi birate. Odlucila sam odhrvati se OKP-u i ne razmisljati tko sve stigne popljuckati onaj zadnji kolac na tacni prije nego i on bude pojeden. Odlucila sam zivjeti na rubu i naruciti komad slasne (popljuckane?) torte.
Usprkos kisi i hladnoci ostatak dana smo provele u setnji.
Nakon renoviranja ponovo otvorenje katedrale ove subote.
Source: http://cdni.condenast.co.uk
Source: http://www.visit-salzburg.net
Source: http://media-cdn.tripadvisor.com
Sasvim slucajno smo iz jedne, a cega drugog nego Gasse, zalutale do ovih stepenica koje su nas odvele na vrh grada. Tamo je benedinktinski samostan i na putu do vrha se nalazi 12 postaja kriznog puta. Svaka za sebe je umjetnicko djelo, isklesanih figura u prirodnoj velicini.
Na vrhu smo dosli do upozorenja da se nalazimo na podrucju bijesnih lisica i svejedno hrabro odsetali par metara dalje do spomenika Mozartu. Navodno gleda u smjeru mjesta gdje je skladao svoje zadnje djelo.
U vlaku na putu doma.
Ima jos jedan post zasticen passwordom na kojem je video sa zivotinjama. Pass na upit. Ukoliko postoji tehnicki lako izvediva opcija da se video uploada bez tona – svi ukljuceni su zabranili javnu objavu tona – uploadati cu ga i ovdje.
ombiaiinterijeri 